Thursday, December 21, 2006

Još uvek na čekanju za bolji život


Kultna serija “Bolji život” je prva jugoslovenska TV sapunica, rađena kao parodija na američke serije “Dinastiju” i “Dalas”. Vrlo specifičnim humorom osvrtala se na negativnosti u društvu ali je tretirala i simpatičan modus vivendi u Srbiji, te je pre svega prilagođena isključivo ovom podneblju. Okosnica priče je bila porodica Popadić, koju čine otac, majka i troje odrasle dece. Milioni su se radovali svakoj novoj epizodi u kojoj su prikazivane dogodovštine iz njihovog svakodnevnog života punog nesporazuma i komičnih obrta. Scenario su majstorski odradili Siniša i Ljiljana Pavić a režiju Mihailo Vukobratović.

Majku Emiliju, profesorku latinskog jezika, glumila je Svetlana Bojković. Jedna od najpoznatijih glumica na ex Yu prostoru imala je zapažene uloge i u TV serijalu “Porodično blago”, u seriji “Mješoviti brak” na TV Pinku i u seriji “Srećni ljudi”. Kao glumica debitovala je u pozorištu, gde i danas glumi kao slobodnjak i ponekad igra i pet večeri za redom. Njen prvi suprug bio je Miloš Žutić, koji je zauvek ostao u sećanjima svih gledalaca kao Car Lazar u televizijskom spektaklu “Boj na Kosovu”, sa kojim ima kćerku Katarinu, takođe uspešnu glumicu. Pošto joj se3 kćerka nedavno udala živi sama u svom stanu u potkrovlju zgrade u samom centru Beograda. U drugi brak, Svetlana je stupila sa rediteljem Ljubomirom Draškićem- Mucijem, i kako sama kaže imala je potpuno drugačiju vezu. Odrasla je i bila sigurnija u sebe. Kaže da su joj najdraže uloge Elizabete od Engleske u predstavi “Marija Stjuart” i “Legija časti” reditelja Brace Petkovića, gde igra Milunku Savić, ženu bombaša iz Prvog svetskog rata. U “Zoni Zamfirovoj”, 2002. godine, maestralno je odglumila majku Maneta kujundžije- Jevdu.

Oca familije Popadić, Gigu Moravca, u seriji “Bolji život” glumio je Marko Nikolić. Rođen i odrastao u Kraljevu, počeo je da glumi 1969. godine. Njegov lik u seriji oslikavao je klasičnog srpskog tatu i glavu porodice, koja često bude nadjačana i skrajnuta dok glavnu reč, zbog njegove mekoće, vode žena i deca. Pojavljuje se u pozorišnim ulogama a glumio je Spasoja u tri epizode u seriji “Ljubav, navika, panika”, koja se emituje na RTV Pinku.

Starijeg sina Aleksandra Popadića, pomalo zbunjenog i nesigurnog, fenomenalno je dočarao Boris Komnenić, koji je prvo glumačko iskustvo doživeo 1980. godine. Zapažene uloge su mu u filmovima “Tajvanska kanasta”, “Prokleta je Amerika” i “Dug iz Baden Badena”.
Boris se takođe pojavio i u jednoj epizodi serije “Ljubav, navika, panika”. Glumi Lakija u pozorišnoj predstavi “Druga strana”, reditelja Miloša Lolića.


Violetu Popadić, razmaženu kćerku, glumi Lidija Vukićević, poznata i kao Lilika iz Žikine dinastije. Posle 2000. sve manje se pričalo o njenim ulogama a sve više o angažmanu u Srpskoj Radikalnoj stranci, o njenoj vezi sa generalom Nebojšom Pavkovićem, o razvodu od poznatog fudbalera Mitra Mrkele i o tome kako sama odgaja svoja dva sina. Lidija kaže da je majčinstvo bilo presudno za zapostavljanje karijere. Svoj postupak pristupanja Radikalima komentarisala je: ”Nisam ušla u politiku iz inata, već zbog želje da ostanem svoja.” Glumica, pre svega prepoznatljiva po upadljivo kovrdžavoj kosi i garderobi koja je često javno kritikovana, šest meseci je bila na čelu Dečijeg kulturnog centra. Kažu da je u tom periodu uradila mnogo za pomenutu instituciju. Vukićevićeva je često bila i na mitinzima, a držala je i govore povodom Šešeljevog dobrovoljnog odlaska u Hag.

Ulogu najmlađeg sina Slobodana Bobe Popadića igrao je Dragan Bjelogrlić. Slobodno možemo reći da je pored Gige on bio omiljeni lik publike, koja je željno iščekivala svaki njegov novi štos i podvalu. Njegovoj popularnosti kod tinejdžerki doprinela je činjenica da je odlično svirao gitaru. Bjelogrlić je stao pred kamere sa 15 godina, igrao je u filmu “Braća po materi”, “Kako je propao rokenrol”, “Zaboravljeni” i mnogim drugim. Čest je slučaj da se glumci okušaju u ulozi producenta i Dragan je upravo to uradio. Njegov prvenac “Lepa sela lepo gore” videlo je 800.000 ljudi, a osvojio je i mnoge nagrade na medjunarodnim festivalima. Filmovi “Rane” i “Rat uživo”su takođe postigli veliki uspeh a Dragan je danas jedan od vlasnika producentske kuće “Kobra”. Sam kaže da je najteže napraviti jedostavan film poput “Ivkove slave”, koji je producirao u režiji Zdravka Šotre.
Živi u skladnom braku sa suprugom Majom koja podnosi najveći teret njegove slave i koja brine o njihovoj deci.

Serija “Bolji život” se ponovo reprizira na RTS- u, a stare tuge i stare radosti koje smo doživljavali sa Popadićima još uvek su iste, emocije, život, tragedije ništa se nije promenilo samo se po rekvizitima primeti da je to bilo u neko prošlo vreme. Međutim, i danas svako od nas želi i mašta bolje, te nije čudo ako i danas, sedamnaest godina kasnije, čujete nekog kako pevuši: “Ja hoću život , bolji život, da ga zgrabim, poput tigra, život nije dečja igra...”

Friday, October 20, 2006

Najskuplji srpski slikari

Kako se kreću cene umetničkih dela najpoznatijih srpskih živih i mrtvih slikara?







Uživanje u umetnosti je, u 21. veku, privilegija izuzetno bogatih, koji su spremni da plate stotine hiljada eura, ponekad i milione da bi neko umetničko delo krasilo njihov enterijer. Muzeji i galerije su svima dostupni ali slabo posećeni, pogotovo u domicilu. Poznato je da većina ljudi u svom rodnom gradu nije obišla galerije, muzeje, crkve, ispratila izložbe, ali zato kao turisti uvek hrle da vide sve što tuđi grad nudi i ti obilasci su uglavnom “brzinski” te se ne može reći da u tim situacijama može da se uživa ili nešto nauči.

S obzirom na to da sam samo skroman simpatizer umetnosti, ali i veoma zainteresovana za srpsku istoriju i slikarstvo potrudila sam se da upoznam nekog ko bi o tome trebao da zna mnogo, ako ne i najviše u Srbiji. Tragom preporuke odlazim na prvi sprat Etnografskog muzeja, u galeriju “Artmedia” i u razgovoru sa Nikolom Kusovcem saznajem da se i “slika prodaje na santimetar, kao i svaka druga roba” . Gospodin Nikola je bio prvi kustos u prodajnoj galeriji na Kosančićevom vencu, 1963. godine, nakon što je Tito proglasio slobodu stvaralaštva. Do tada su stvarali i imali narudžbe slikari koji su učestvovali u NOB-u (Kun, Murtić, Prica...), uglavnom su ukrašavali zgrade SIV-a, a najviše je kupovalo Ministarstvo Inostranih Dela.
XVIII i XIX vek ne pominjem jer, kako saznajem, nema kolekcionara za taj period te nema ni atraktivnih cena. Međutim, slike Peđe Milosavljevića, Petra Lubarde, Mila Milovanovića postižu cene između 5.000 i 40.000 eura.

Milan Konjović je stvarao u Pragu, Parizu i na kraju se vratio u rodni grad Sombor, koji mu je bio inspiracija za mnoge slike. Do 1990. godine Konjović je stvorio impresivan opus od oko 6000 slika, pastela, crteža, mozaika i grafika. Konjovićeve slike, zajedno sa Tabakovićem, Čelebonovićem, Kečićem imaju vrlo dobre prodaje.

Paja Jovanović (1859-1957) smatra se jednim od najvećih srpskih slikara. Putovao je i u običnom životu ljudi pronalazio inspiracije za svoje slike. Već 1893, postao je član Srpske Kraljevske Akedemije i radio je monumentalne, istorijske kompozicije koje su postale vrlo popularne (Seoba Srba, Proglašenje Dušanovog zakonika, Takovski ustanak). Slikao je i crkvene slike među kojima i dva velika ikonostasa (u Sabornoj crkvi u Novom Sadu i u Dolovu, u Banatu). Nakon 1905, posvetio se isključivo slikanju portreta u stilu akademskog realizma i bio je veoma laskav portretist. Njegova slika iz 1887 “Ukrotitelj zmija”(107,5x83cm) prodata
je za 169.580 eura u Londonu, 1999. godine. Slika “Stara priča”(96,5x143,5cm) prodata je u New Yorku za 44.439 eura. Pajina slika ulje na platnu veličine 15x11cm (treba napomenuti
da je taj format skupo prodavao samo Pikaso), prodata je u Londonu za 10.382 eura. Naziv te slike je “The falconer” a u sva tri slučaja prodaje aukcijska kuća je bila Christie´s, (podaci artprice.com i AKOUN 2005).


Nikola Kusovac mi je, takođe, rekao da se slike Save Šumanovića dobro prodaju u zemlji dok su prodaje slabe u inostranstvu. Sava Šumanović (1896-1942) je pripadao uglednoj građanskoj porodici, živeo je jedno vreme u Francuskoj, gde je naslikao “Pijanu lađu” koja ulazi u red najviših dometa našeg slikarstva. Njegove slike, kod nas, postižu cene od 80.000 do 120.000 eura a priča se da je jedno ulje na platnu prodato za 200.000 eura i to ga stavlja na tron najskupljih slikara koji se prodaju u Srbiji. Posle Savine smrti majka Persida je do završetka rata uspelada sačuva sva sinovljeva dela koja su se nalazila u Šidu. Tom gradu poklonila je neprocenjivo blago, kuću i slike u kojoj je osnovana galerija koja nosi Savino ime.

Prosečan format Vlade Veličkovića se kreće oko 3.100 eura, a izuzetno cenjen u Parizu a praktično nepoznat kod nas je slikar Marko Stupar (srednja vrednost 6.250 eura).


Tržište umetničkih dela kod nas još nije zaživelo jer je ono do Titove smrti zavisilo od komisiona i otkupnih komisija, dok je u svetu već odavno trend da potentniji trgovci jedno vreme samo otkupljuju dela a onda ih odjednom vrate na tržište. Tako mogu da upravljaju tražnjom i da popularizuju nekog umetnika. Kod nas se, kako kaže Nikola Kusovac, može prodati samo extra komad dok je sliku savremenog umetnika praktično nemoguće prodati.

Srednja slika (65 x 50 cm- format na osnovu koga se formira tzv. prosečna cena), Ljube Popovića (1934- ), drži cenu oko 14.000 eura što je, kako kažu, za živog slikara jako dobro. Neki slikari tvrde da njihova dela vrede mnogo više nego što je realno, međutim izvesno je da cene formiraju galeristi a ne slikari. Čest je komentar da slika vredi onoliko koliko je kupac spreman da plati.

Nepravedno bi bilo ne pomenuti talente među ženskim stvaraocima, kao što su Cuca Sokić, Zora Petrović, Milena Pavlović-Barili. Najznačajnijom slikarkom s kraja 19-og i početka 20-og veka smatra se Nadežda Petrović (1873-1915), dok se cene njenih slika kreću oko 50.000 eura a neke dostižu i cifru preko 100.000 kao što je slučaj sa slikom “Gračanica”.


Najznačajnije aukcijske kuće u svetu su Sotheby´s i Christie´s i one dominiraju prodajom umetničkih dela. Oni su formirali duopol koji retko ko može da im ugrozi. Umetnost, dakle nekom stvara veliki prihod, ali da li ona postoji samo zbog profita? Po meni, intrigira nas i uživamo u njoj, njenim tragom otkrivamo živote nekih drugih ljudi, kultura, tradicija i uživamo u misterijama prethodnih vlasnika, razmišljmo o energiji koju ona poseduje i prenosi...




Izvori za tekst i fotografije: www.serbiart.co.yu
http://en.wikipedia.org/wiki/Categori:Serbian painters
www.artmedia.co.yu
www.sothebys.com
www.christies.com

Nikola Kusovac, istoričar umetnosti

Monday, September 25, 2006

"Da ja imam nešto para pa da kupim uspomenu..."


Nedelju sam provela u domu za decu i omladinu ometenu u razvoju u Veterniku, upoznala sam Paju koji želi da postane frizer, Herminu koja divno svira klavir i Pištu koji piše divne pesme, ponekad je problem da ih objavi jer mu za to treba 20.000 dinara, a to je za njega veliki novac. Milana Gajicki iz doma je o njemu napisala: "Potrudili smo se da nežnom i krhkom dečaku budemo jedina i prava porodica, sigurno utočište za sve strahove, strepnje i nade, koliko god se to može biti."
Danas će moj dnevnik sadržavati samo stihove Pište Mesaroša iz doma u Veterniku.

"Što sam tužan
zašto tako
nije ovo priča stara
duša boli i kad ćuti
i kad neku pesmu stvara.
...........
Da ja imam nešto para
pa da kupim uspomenu
neku toplu neku vernu
kad umoran oči sklopim
da me greje, da se topim.

Putovo bih tragom njenim
u daljinu i još dalje
teško mi je što mi nikad
majka pozdrav ne pošalje."

Friday, September 22, 2006

Ko koga farba u marketingu?


Sinoć smo imali sastanak na kom smo razgovarali sa potencijalnim oglašivačima koji pored plaćenog oglasa žele da implementiraju u jedan od naših časopisa i strategiju "prikrivenog marketinga", objašnjavajući nam pritom da to niko od njihove konkurencije ne radi. E, nije nego. Sada najavljujem revoluciju u marketingu. Polako nestaje klasični marketing, baš kao što je nestao koncept turizma 4 S (sun, sea, sand, sex). Danas ljudi traže aktivan odmor, organizovane obilaske spomenika kulture, žele nešto da nauče i da učestvuju a ne da gledaju. Tako ni u marketingu ljudi više ne žele da budu posmatrači. Sve više oglašivača umesto usamljene fotografije i kontakta kreiraju oglase sa sve više texta, saveta i sa mogućnošću interakcije. Verovatno će se , iz gore navedenih razloga, menjati i cene oglasnih prostora. Možda će se čak dodatno naplaćivati i po broju karaktera a ne samo po formatu. U 21. veku smo i kako tehnologija krupnim koracima melje sve pred sobom ko zna koja nauka će naslediti marketing. Ostaje nam da predvidjamo i čekamo...

Thursday, September 21, 2006

Kome trebaju sponzori?

Posao koji radim u izdavačkoj kući "COLOR PRESS GROUP" podrazumeva mnoga poznanstva. Svakodnevno pročitam bar 50 mailova, zakažem nekoliko sastanaka a o telefoniranju da ne govorim. Možda bi ovaj posao eksperimentalno trebao da radi diplomac ili postdiplomac na psihologiji jer verujem da bi i te kako imao materijala za svoj rad o napr. ljudskom ponašanju u različitim okolnostima i pod teretom različitih potreba. Same potrebe uvek je bilo teško definisati i kada smo polagali Sociologiju ili Socijalnu psihologiju uvek su studenti imali problem da ih definišu. Zašto? Zaboga svi znamo šta su potrebe, osećamo ih svakog trenutka, ali hajde objasnite ih....
E, ja se srećem sa raznim POTREBAMA svakog dana, najčešće sa tuđim. Traže nam ljudi sve i svašta i svako od njih hoće da se vidi sa mojim direktorom jer će ipak njemu moći najbolje da objasni i da ga ubedi da baš on zaslužuje pažnju. Ali, ljudi ne shvatate jednu suštinsku stvar: da moj direktor ima toliko vremena ne bi on plaćao PR managera i zato ne narušavajte moj autoritet, ja sam tu za priču, on je strateg a ja operativac. Kad donese odluku ja razmišljam kako da je saopštim, kako da je iskoristim i možda ću jednog dana moći i da je promenim ali o tom potom....
Nego, da se vratim ja na temu sponzora i donatora. Svi ih traže i svima trebaju (i onima sa titulama i onima bez dinara), i nama naravno. Akcije koje organizujemo ne bi funkcionisale da nema ljudi koji nam se pridruže i pomognu. Mi ih realizujemo jer imamo medijsku moć a i puno entuzijasta kojima nije teško da ostaju posle radnog vremena, da rade vikendom i da obave 10-tak razgovora da bi rešili svaki detaljčić. Eto, ko ima viška neka se javi pa ćemo napraviti nešto lepo za nekog kome će značiti.

Wednesday, September 20, 2006

PRO-PR kongres u Sloveniji





U Rogaškoj Slatini u Sloveniji odrzan je 4. medjunarodni kongres za odnose s javnošću.
Trajao je četiri dana a učesnici i predavači bili su PR i marketing menadžeri, profesori i
urednici sa prostora cele bivše YU. Pričalo se o načinima komunikacije u medijskim
prostorima pojedinih država, projektima EU na Balkanu i o clippingu u funkiji sadržajnih
analiza.
Svi su željno iscekivali i OKRUGLI STO koji je za temu imao MEDIJE U SRBIJI, čiji je
moderator bio prof. Milivoje Pavlovic. Udarni termin podrazumevao je i dupke punu salu a
nakon istorijskog pregleda (krenulo se od 1791. iz Beča) došli smo do tužne slike medijske
realnosti u Srbiji. Polemisalo se o tome kako danas i izveštaji iz Narodnog Pozorišta
podrazumevaju modni žiri, odziv poznatih i ocene hrane i pića, dok se niko ne osvrće na
kulturu i umetnost. Lažne zvezde sijaju a prave nemamo.
Tatjana Vojtehovska ukazala je na poražavajucu činjenicu da se o srebrnoj medalji Olivere
Jeftić nije pisalo dok su o odredjenim kriminalcima izlazile "sage" o njihovom duševnom
stanju u zatvoru. Dr Zorica Bobić- Tomić je kao predavač i učesnik okruglog stola bila
izuzetno dobro prihvaćena i omiljena medju učesnicima zbog dinamičnosti i simpatične
gestikulacije. Primetila je i da bi bilo mnogo efektnije da se naš tabloid "Svet" zove
"Srbija u svetu". U svetu definitivno jesmo, ali u nekoj regulisanoj, konkretnoj uniji ili
asocijaciji uskoro, po svemu sudeći, nećemo biti.

Sama organizacija bila je izuzetna zahvaljujući kolegama iz Hrvatske i Slovenije. Svečanu
večeru je ulepšao glas Zorana Predina a učesnici su bili smešteni u Grand Hotelu Rogaška.
Put je, u povratku bio neočekivano dug, te se jedna koleginica iz beogradskih dnevnih novina
snašla čim smo napravili pauzu u Srbiji i put do Beograda nastavila džipom u simpatičnom
društvu. E, to se zove dobra komunikacija.
Bilo kako bilo Srbija ima snagu i energiju, trebali bismo da damo SINERGIJI na značaju i da
krčimo put svojoj zemlji u neko lepše vreme. Potencijal koji imamo u ljudskom resursu je
dokazan i na ovom kongresu te mi preostaje da ih sve pozdravim u nadi da se vidimo na 5.
medjunarodnom PRO-PR konresu na Ohridu.

Interesantne izjave:
-"PR menadzerke su samo sminka u mini suknjama koje ne mogu da daju izjavu i ne daju press
materijal." (S. Bogdanovic)
-"Gradska vlada novinare dozivljava kao sredstvo za reklamiranje." (M.D.)
-"Da li je business TV utopija?" (M. Sekulic)
-"Medijska slika u Srbiji izgleda veselo."(Z.Tomic)
-"Da li javnost obrazuje medije ili mediji javnost?"
-"Kod nas (u Makedoniji) su samo voda i vazduh makedonski, sve drugo kupili su Grci,
Ausrijanci i Nemci. (G.Stojanovic)
-"Koliko je stresno i opasno raditi u medijima dokazuju ubistva S. Curuvije i Pantica iz
Jagodine."