Wednesday, November 19, 2008

Guerrilla marketing and selling

Jay Conrad Levinsona danas je u beogradskom Expo centru slušalo preko 500 ljudi iz sveta marketinga, preduzetništva, advertajzinga i nakon celodnevnog predavanja saznali su par interesantnih novosti u branši kao i osnovne principe "gerila" marketinga.
Najviše mi se svidela njegova prva konstatacija: "Marketing nije formalizovan kontakt već SVAKI kontakt koji vaši zaposleni imaju sa bilo kim izvan organizacije." Dodala bih i "sa bilo kim unutar organizacije" jer ako ne uočavamo i ne brinemo o tim kontaktima onemogućićemo potojanje normalne organizacione kulture, neće moći da se "žive" vrednosti preduzeća (već su puko slovo na papiru, pod uslovom da su uopšte definisane) i neće moći ni da postoji prepoznatljiv način ponašanja i komuniciranja sa spoljnim svetom. Ponovljeno nam je (ali avaj nikada dovoljno puta, bar tako praksa dokazuje) da je marketing proces koji ima početak ali ni slučajno kraj ako ga dobro vodite...marketing obuhvata sve umetnosti a na kraju je ipak biznis...Osim što se predavač trudio da definiše razlike između tradicionalnog i "gerila" marketinga saznali smo i par novih termina i ideja koje će, po Konradovim prognozama, uskoro biti poznate i ponavljane kao reč "internet"...U pitanju su "MEME" (wikipedia: A meme (pronounced /miːm/)[1] consists of any idea or behavior that can pass from one person to another by learning or imitation. Examples include thoughts, ideas, theories, gestures, practices, fashions, habits, songs, and dances. Memes propagate themselves and can move through the cultural sociosphere in a manner similar to the contagious behavior of a virus.), "MIMS" ćemo koristiti kao osnovnu prepoznatljivosti ideje i brenda, točak je bio prvi mim, jednostavno, bez reči, objašnjenja, komuniciralo se idejom a odmah je uticalo na ponašanje...eh danas svi vozimo..ili rulamo...a neki "pračovek" je morao da prepozna i ostvari ideju takvog kretanja...zatim "fusion marketing", sve jači vidovi saradnje a manje konkurentskog duha na tržištu...po meni logično...u Srbiji još uvek utopija ali nismo sami na ovom tržištu (strana ulaganja, strane korporacije) tako da sve češće i kod nas susrećemo i lepe primere kooperacije iz koje pored zadovoljstva koje im saradnja pruža obe strane i profitiraju...a klijenti prezadovoljni. "Vreme nije novac, vreme je život!" poruka je oca gerila marketinga, čoveka koji je radio kampanju za Marlboro, Visu, Pacific Bell, a njegovi klijenti pre svega su poslušali savet da budu ODANI svojoj strategiji, da veruju u nju i da je ne menjaju...nije čudo što kao jedan od glavnih principa svog pristupa marketingu navodi COMITMENT. Knjige su mu prevedene na 60 jezika i mogu da se pronađu u IPS-u.

Tuesday, November 04, 2008

Rimmel expedition Dubai 2008





Krajem oktobra meseca,trideset predstavnika medija, uputilo se ka Arabijskom poluostrvu kako bi među prvima uživali u mirisnim notama parfema « Esprit Celebration ». Kompanija « Rimmel » koja postoji punih 40 godina odlučila je da na vrlo originalan način, sa prijateljima i saradnicima iz Srbije, u Ujedinjenim Arapskim Emiratima proslavi ljubav koja je omogućila nastajanje parfema koji će privući svačiju pažnju.
Novinari, urednici i TV lica, među kojima su bili Tanja Vojtehovski, Suzana Zlatanović- Luna Lu, Jelena i Aleksandar Gajšek, Milica Bursać, Perica Gunjić, Milica Usanović, Jasmina Antonijević, te predstavnici kompanije « Color Press Group » i « Mauricijus » uživali su u « Off Road » vožnjama po pustinji, plesu trbušne plesačice, poseti beduinskom selu i obilascima svih sedam emirata. Dubai je poznat po najvećim šoping centrima u svetu a u jednom od njih, « Mall of Emirates » nalazi se i skijalište te su medijske zvezde uspele i da, u pravom zimskom ambijentu, ukrste skije i to na -4 stepena a nakon toga na +30 stepeni popiju čaj u kafeu « St. Moritz ». Najjači utisak na učesnike « Rimmel » ekspedicije ipak su ostavile neverovatne građevine poput hotela « Burj Al Arab » i « Atlantis », « Palm Island », zatim sjajna panorama Dubajia i Abu Dabija i rizort « Miramar » u emiratu Fudžaira u kom su proveli najviše slobodnog vremena sunčajući se na predivnim peščanim plažama. Osim toga, slagali smo puzzle, beskonačno duuuugo se vozali u busu, sve vreme se smejali, trošili teško zarađen novac na skupe kafe u još skupljim hotelima, uhvatili se za glavu kada smo pogledali izvode u banci, upoznali interesantne ljude, igrali pantomime, jeli divne poslastice, oslikavali ruke kanom...Moj dragi saputnik i kolega Petar Janošević opisao je UAE u 4 reči: UNDERCONSTRUCTION, NOT ALLOWED, MONEY I COMING SOON, eh to je 6 reči ali uvek je nešto 4(4P, 4S, SWOT, PEST) pa neka bude i ovo...

Friday, September 26, 2008

Weekend Media Festival u Rovinju





Kada se svi važniji medijski poslenici okupe na jednom mestu, pored brojnih vrednih informacija i novih projekata bez sumnje može da se očekuje i sjajno druženje i dobra zabava. Upravo se to dogodilo na Weekend Media Festivalu u Rovinju od 19. do 21. septembra. Predavanja i paneli donekle su prikazali iz jednog ugla sjajan a iz drugog bedan presek medijske slike regiona. Sjajan utoliko što se po prvi put na okupljanje nije išlo samo da se negde ide tj. da se dobro pojede, popije i poseti poneki kutak stare Jugoslavije već se skoro sve plaćalo (i to po evropskim cenama) pa su se ljudi, osim što su kafenisali i ćakulali, potrudili da nešto nauče i urade. Svetski iliti evropski pristup poslu polako zahvata i Balkan i iako nisam preživela način poslovanja “Lepa Brena za 4 osobe” ipak mislim da ne bih zaustavljala ovaj talas novog B2B okeana. Moram priznati da je pristup pomalo depersonalizovan ali to novinare, urednike, TV lica, menadžere i ostale predstavnike medija naravno nije sprečilo da se u pauzama upoznaju, popričaju i razmene iskustva. Najjači utisak na festivalu ostavili su paneli koji su očekivano bili i najposećeniji, sa po preko hiljadu zainteresovanih, na kojima su učestvovali direktori državnih televizija Srbije i Hrvatske - Aleksandar Tijanić i Vanja Sutlić (tema - Državna televizija: Sluga ili gospodar javnosti) kao i onaj na temu "Celebrity kultura u regiji" (Celebrity Culture in the Region: Stylists, Starlets and Scandals! Advertising?) u kojoj je Srbiju predstavljao Robert Čoban, Hrvatsku Tonkica Kalauz (Story), Nensi Profaca (RTL), Vedran Strukar (Red Carpet) a Bosnu Mirsad Cviko (Express) dok je moderator bila voditeljka HRT-a Nevena Rendeli. Neobično je bilo što se i dalje poneki ljudi u medijima, doduše usamljeni primeri, isčuđavaju nad tabloidizacijom određenih glasila i po ko zna koji put se povela rasprava ko upravlja sa kim: Mediji sa javnošću ili javnost medijima? Književna glasila postoje, čak se lako može doći i do njih (ko voli nek izvoli, uvek postoji izbor), kod nas RTS 2 ima vrlo kulturno i sadržajno bogat program, doduše produkcija je uglavnom iz prošlog veka ali zar ima još neko ko misli da ljudi ne bi ulagali u obrazovni i kulturni program ako bi to većina volela da prati, i onda bi i ti famozni rejtinzi bili zadovoljavajući pa bi sve marketinške agencije i najjači oglašivači krenuli da sponzorišu i ulažu u kulturu.. Čak i pokušaj objašnjenja ove situacije je Vrzino kolo...Meni je lično žao što umetnici, glumci, slikari, operski pevači, talentovani muzičari sve češće lično moraju da obijaju pragove državnih i nevladinih institucija te uspešnih skorojevića (kako ih najčešće nazivaju) kako bi platili sebi master ili doktorske studije, mogli da snime novi film ili seriju...da to je zaista poražavajuće ali i iznad medija ima neko ko sistematski može da menja stvari, naravno samo ako je to u njihovom interesu...i eto nas i opet u tom začaranom krugu po kom kolo vode vile i veštice...Elem, htedoh da "rečem" i nešto lepo o festivalu i mojim kolegama...Organizacija je bila sjajna, sve čestitke a i ekipa iz Srbije je takođe bila wow!...Beba Dragić iz Storija, šarmantni Ivan Stanković, vlasnik agencije “Communis”, Tanja Vojtehovski- Stevanov sa RTV Pinka, glumac i producent Dragan Bjelogrlić, Lidija Ćulibrk, urednica magazina “Lepota i zdravlje”, Dušan Vulović iz McCann Ericksona, Petar Stakić iz Taboo-a....uživali smo u šetnjama, u degustaciji istarskih vina i delicija u vili “Meneghetti” u mestu Bale...eto ipak je sve bilo pozitivno i često smo se smejali što je najvažnije.

Tuesday, July 15, 2008

Etika u odnosima s javnošću

Stručnjaci za odnose s javnošću zauzimaju sve cenjenije mesto u menadžmentu kompanija. Preduzeća, javne ustanove, neprofitne organizacije, svi već znaju da pomoću dobrih odnosa sa raznolikom zainteresovanom javnošću mogu da izgrade dobar korporativni imidž, da kontrolišu neželjene glasine i plasiraju poželjne priče. Departman odnosa s javnošću treba da obavlja sledeće funkcije:
Odnosi sa štampom; kreiranje i objavljivanje važnih informacija u medijima da bi se skrenula pažnja na osobu, proizvod ili uslugu.
Publicitet proizvoda; kreiranje publiciteta za specifične proizvode.
Javni poslovi; razvijanje i održavanje lokalnih odnosa sa zajednicom.
Lobiranje; izgradnja i održavanje odnosa sa zakonodavcima i važnim zvaničnicima da bi se moglo uticati na regulacije.
Odnosi sa investitorima; održavanje odnosa sa stejkholderima
Razvoj; odnosi sa donatorima ili članovima neprofitnih organizacija da bi se ostvarila finansijska ili volonterska podrška.
Interna komunikacija; sistemi internog obaveštavanja i sastanci po prethodno utvrđenoj periodici

Izrazi poput: lobiranje, uticaj na regulacije i kreiranje informacija – mogu zazvučati neprihvatljivo jer nose izvesni negativni prizvuk iako su zvanično prihvaćene funkcije PR menadžmenta. Publicitet i odnosi s javnošću treba da se temelje na precizno definisanim odrednicama kao što su istina, tačnost, inegritet i poštenje. Ali, šta uraditi kada istina ne koristi klijentima koji plaćaju usluge specijalizovanim agencijama za odnose s javnošću? Etika PR profesionalaca je ponekad uslovljena ugovorima, naravno, ona se sme kretati samo u zakonom dozvoljenim okvirima, ali ko je zadužen za moralno vrednovanje? Kako definisati etiku kao filozofiju ljudskog ponašanja u odnosima s javnošću kada još nemamo adekvatnu definiciju ni za filozofiju? Kritičko proučavanje ljudske misli?! Na osnovu kojih referentnih parametara?

Ponekad je klijentov interes ili interes vaše kompanije da posluje potpuno otvoreno i da istinitim pričama privlači pažnju, ali ima i situacija u kojima interes leži u sakrivanju određenih činjenica o kompaniji ili klijentu, pa je, ako istina izbije na videlo, neophodan rad na umanjivanju štetnih posledica, odnosno izbegavanje krize i kontrolisanje štete. Sposobnost hendlovanja kriznih situacija zapravo je jedna od najcenjenijih sposobnosti PR profesionalaca, razlog zbog kojeg postaju traženi i zbog kojeg im prihodi rastu.
S obzirom na činjenicu da radim kao PR menadžer izdavačke kuće koja može da se pohvali najtiražnijim nedeljnim, dvonedeljnim i mesečnim magazinima u Srbiji (“Svet, “Bravo” i “JOY”, podaci ABC oditinga Srbija, www.abcsrbija.com), pored uloge da predstavljam svoju kompaniju, organizujem događaje i kreiram saopštenja za javnost, često postajem spona eksternim PR menadžerima koji žele da za svoje klijente izdejstvuju prostor u našim novinama putem zajedničkih akcija, medijskih sponzorstava ili jednostavnog pozicioniranja proizvoda i vesti. Naši novinari, kao i oni iz drugih medijskih kuća često su pozvani da budu gosti na raznim promocijama, događajima i proslavama u zemlji i u inostranstvu, a troškove puta i boravka snose organizatori putovanja odnosno klijenti određenih PR ili marketing agencija. I sama sam bila gost sličnih događaja, gde je, pored druženja i lepog provoda, veoma važno zabeležiti kamerom ili fotoaparatom i perom ili rečju, događaj kojem ste prisustvovali. Kasnijom analizom ekvivalenta reklamne vrednosti (Advertising Value Equivalence-AVE), pored novinara i urednika budu zadovoljni i klijenti koji su potrošili određeni budžet za putovanje i organizaciju jer im AVE (zasniva se na ceni reklame odgovarajuće veličine u nekom mediju, tj. komercijalna vrednost teksta) dokaže da događaj ne samo da je prisustvom u medijima isplatio troškove, nego je dobio fantastičan publicitet. Naravno, pored komercijalne vrednosti treba voditi računa i o PR vrednosti, koja se računa pomoću stepena pozitivnosti tekstova i ona je zapravo jedino merilo jer komercijalna vrednost gubi smisao ukoliko su sve objave krajnje negativno okarakterisane.
Dakle, da li novinari treba sami da snose troškove puta i boravka na pomenutim događajima ili tematski organizovanim putovanjima? Da li je neetički prihvatiti poklon od klijenta ili oglašivača? Da li su prihvatljive kategorije kao što su - besplatan ručak ili besplatno putovanje? Nije li formulacija“etički odnosi s javnošću”, kako tvrdi Stiven R. Van Huk, zaista oksimoron?

U knjizi “Odnosi s javnošću - strategije i taktike” Denisa Vilkoksa, Glena Kamerona, Filipa Olta i Vorena Ejdžija, nalazimo primer iz Rusije, gde je bila uobičajena praksa plaćanja za plasiranje vesti – zakazuki, a Međunarodno udruženje za odnose s javnošću (IPRA) objavilo je da je formiralo međunarodni komitet za njeno eliminisanje. Nameće se pitanje: vodi li iko računa o istinitosti informacija koje plasira i, kada je u pitanju bilans stanja, šta obara tas: poštenje ili profit?

Činjenice govore sledeće: novine sadrže previše informacija i vesti koje ni izuzetno velika grupa novinara nije u stanju samostalno da prikupi. Zato su saopštenja za javnost, vesti koje dobijamo svakodnevno od raznih PR departmana dobrodošle. Međutim, novine su komercijalne i opstaju zahvaljujući profitu koji zarađuju naplaćujući oglasni prostor (80%), dok svega 20 % zarade dolazi od prodaje čitaocima.
Moj lični stav prema etici u odnosima s javnošću podrazumeva oslanjanje na zdrav razum, savest - sopstvenog moralnog sudiju. Zaštita interesa klijenta i kompanije za koju radite veoma je važna, ali iskrenost je najčešće najbolji izbor. Ukoliko niste potpuno sigurni da tajna može zauvek to i da ostane, bolje je da sami tempirate kada ćete je otkriti nego da budete otkriveni u fingiranju podataka i informacija. Što se tiče plaćenih troškova boravka na određenim konvencijama, konferencijama i putovanjima, ukoliko im jedini smisao nije da se iskoristi novinar da bi se došlo do prostora u medijima i ukoliko njemu to predstavlja zadovoljstvo, smatram da je sasvim u redu da prihvati poziv, ali samo ako urednici procene da će onima kojima se obraćaju biti interesantne informacije i reportaže sa određenog događaja.
Mediji imaju veliki uticaj na javnost i zato prema njoj moraju odgovorno da se odnose. Profesionalno bavljenje bilo kojim poslom podrazumeva konstantno praćenje događaja i noviteta u branši, pa se pre svega treba koncentrisati na sopstveno usavršavanje jer svaka komunikacija otvara kanale za saradnju i mogućnosti za povezivanje i nova partnerstva.

Reakcije javnosti najbolje možete proveriti ako stvorite prostor u kojem će svako bez zadrške moći da komentariše i ocenujuje vaše poslovanje. Blog je jedan od načina da saznate i ono što vam prijatelji, saradnici ili bilansi nikada neće reći. Negativnih komentara će uvek biti, a za kompaniju je dobro da zna za njih kako bi svoje napore mogla da usmeri u dobrom pravcu i prilagodi se što većem broju potrošača i javnosti uopšte.

Event management

Kako organizovati uspešan događaj?


Lansiranje novog proizvoda, obeležavanje jubileja, press konferencije, promocije, modne revije, koncerti, premijere i privatni događaji postali su toliko česti da su jednostavno svakodnevni a datumi se određuju nakon opsežne provere šta se i gde još toga dana dešava. Ukoliko je već neko zakazao “event” traži se sledeći slobodan termin. Iako su gosti koje pozivamo različiti, novinari, kamermani i fotoreporteri ne mogu da isprate nekoliko događaja istovremeno a urednici medija, koji su nam neophodni zbog publiciteta, ne mogu istog dana da objave desetine promocija i zabava u svojim glasilima. Ako se desi da ne zaslužite prostor u novinama ili na televiziji par dana nakon događaja, nemojte se ni nadati objavi jer vaša vest postaje “bajata”. Znači, za početak datum je izuzetno važan. Kada se otvara EXIT, Rolingstonsi imaju koncert ili se otvara Bitef nemojte očekivati ni zvanice niti fotoreportere već promenite datum. Mesto je sledeća izuzetno važna kategorija u event menadžmentu. Ne mora biti prepoznatljivo, ni “in” ali je jako važno da objasnite zvanicama gde se nalazi (na pozivnici možete nacrtati mini-kartu sa putokazima).

Važno je da znamo šta je cilj događaja, ko su ciljne grupe, šta oni misle i u šta veruju u ovom trenutku, šta bismo mi želeli da misle i kako ćemo postići da tako misle. Event menadžer treba da sprovede svoju viziju u delo. “The Complete Guide to Special Event” nam postavlja 10 pitanja na koje svaki menadžer i promoter treba da odgovore pre nego što naprave konačan plan događaja:
1.Da li je događaj dobra ideja?
2.Da li mi posedujemo odgovarajuće veštine planiranja i marketinga da organizujemo takav događaj?
3.Da li smo deo odgovarajuće društvene zajednice?
4.Ko će nastupati?
5.Da li dobro poznajemo infra i suprastrukturu zajednice?
6.Gde će se dagađaj održati? (mesto, venue); Da li možemo da obezbedimo mesto koje želimo za cenu koju sebi možemo da priuštimo?
7.Da li imamo “mamac” koji će pobuditi interesovanje javnosti?
8.Da li ćemo imati podršku medija?
9.Da li imamo fond za advertajzing događaja? Da li možemo da nađemo sponzore? Da li će publicitet/promocija privući “masu”?
10.Da li su naši kriterijumi uspeha razumni?

Kada odgovorite na sva navedena pitanja možete početi da birate i organizujete tim (finansijski, marketinški, operativni, pravni itd.). Za manje evente uglavnom se tim sastavlja od ljudi koji su u kompaniji koja organizuje događaj, dok je za velike spektakle neophodno regrutovati ljudske resurse po preporuci ili iz odgovarajuće branše a pripreme ponekad traju mesecima pa čak i godinama. Event manager treba da sprovede svoju viziju u delo. Mora se znati ko ce prisustvovati događaju i koji su nam ciljevi. Promoter treba da bude čovek koji u svakom momentu prati sled događaja, u hodu rešava krizne situacije, dobro komunicira sa medijima. U Srbiji se neretko desava da marketing ili PR menadžer postaje promoter koji treba da očekuje i neočekivano. Uvek nešto može da pođe po zlu, na primer: dvočasovni nestanak struje na Belom dvoru 21.9.2007. tokom prijema u čast Vlade Divca. Nedavno je Color Press Group organizovao događaj povodom magazina koji uspešno izdajemo 4 godine i za distribuciju pozivnica izabrali smo najpouzdaniju i najbolju službu za dostavljanje. Bili smo potpuno sigurni da će svi gosti dobiti pozivnice, međutim nedelju dana nakon događaja vratilo se dvadesetak koje nikada nisu isporučene jer nikoga nije bilo da preuzme pošiljku a većina ljudi nema naviku da preuzima poštu lično uz priznanicu. Da bi se izbegao takav propust najbolje je za dostavu iskoristiti kompanijskog kurira. Pozvati ljude da potvrde dolazak takođe je poželjno ali na jedan nenapadan i kulturan način jer se neretko dešava da čestim pozivima, mailovima ili porukama opterećujemo partnere, komitente, javne ličnosti pa čak i poznanike i prijatelje. Promoter treba da bude obučen da prebrodi prepreke i ispuni ciljeve koje je zamislio pre organizovanja događaja.

Šta čini događaj uspešnim?
Organizator mora da napravi protokol sa tačnom satnicom, neophodnim pripremama, programom i zaduženom osobom. Važno je obezbediti prevoz ili ga preporučiti, zamoliti novinare da se akredituju, pripremiti press materijal, istaći sponzore, obezbediti objekat i goste, razmisliti o VIP zvanicama i njihovom tretmanu, dizajnirati i distribuirati karte (ako se prisustvo događaju naplaćuje), ostaviti odgovarajući broj poklon ili gratis karata... Nakon događaja posao promotera preuzima press ili marketing služba koja treba da se još jednom zvanično zahvali posetiocima (ukoliko nije u pitanju mega događaj ili koncert), pošalje press materijal i fotografije sa događaja. Promotivni pokloni će vaše goste uvek podsetiti na vas i vašu kompaniju pa se potrudite da uvek imate bar neku sitnicu predviđenu za njih.
Ipak, događaj će biti istinski uspešan samo ako su se ljudi dobro proveli i proširili pozitivan word-of mouth.

Medijska/izdavačka kuća

Mediji su moćni, sveprisutni, u ekspanziji, retko tolerantni i neizbežni u svakodnevici, izazivaju reakcije i zahtevaju planiranje i analize. Predstaviti izdavačku/ medijsku kuću, koja poput “Color Press Group”, ima desetine izdanja potpuno različitog sadržaja, publike i oglašivača, nije nimalo lako, pre svega zbog raznolikosti objedinjenoj u kompaniji. Svako izdanje zahteva posebnu poslovnu strategiju a imidž kompanije zavisi i od uspeha i relevantnosti pojedinačnog magazina i od sinhronizacije i zadovoljstva svih zaposlenih, menadžmenta, marketinga, PR odeljenja i krajnjeg potrošača, naravno. Da bismo uspešno komunicirali sa bilo kim mi moramo jasno i koncizno da se predstavimo. Prvo što izgovorimo je naravno naše ime i prezime, zatim funkcija i ime kompanije u kojoj radimo. Sagovornicima, gledaocima, čitaocima već nakon toga mnoge stvari postaju jasnije i ukoliko vaša kompanija ili Vi lično imate izgrađen imidž ili određeni status u društvu i ukoliko je on pozitivan, znatno vam je uprošćen svaki trud i objašnjavanje. Upravo je to kategorija koja zahteva pažnju, negu i naporan rad. Rezultat je prepoznatljivost i gudvil. Ušli smo u eru gde će se pored suvoparnih cifara, likvidnosti, rentabilnosti i profita u bilansima iskazivati i intelektualni kapital firme, vrednost brenda...to je razlog više za napore koje svakodnevno ulažemo da se što bolje ali ipak realno predstavimo. Najčešće koristimo dosadašnje uspehe, reference, misije i vizije da bismo javnosti objasnili ko smo i gde želimo da budemo. Promocioni proizvodi, specijalni događaji, božićne i novogodišnje kompanijske proslave, on line prezentacije, incentivna putovanja, blogosfera i sajmovi su uvek dobrodošli u promovisanju i predstavljanju kompanije. Marketing ovde treba posmatrati kao alat za podizanje svesti o proizvodu i stimulaciji interesovanja za vaše proizvode. Potrošačima treba omogućiti da jednostavno dođu do proizvoda i pomoći mu da razume vašu delatnost i doprinos.
Svoja izdanja “Color Press Group” predstavlja putem cross promotiona u svim izdanjima koja imaju sličnu ili istu ciljnu grupu, sajt je aktuelan i obezbeđuje feed back, urednici su u kontaktu sa svojim čitaocima a događaje organizujemo veoma često. Trudimo se da u javnim nastupima i u advertajzingu pružimo osnovne podatke i interesantne činjenice a ne da opterećujemo javnost suvoparnim informacijama koje imaju vrednost samo za analize unutar kompanije.


Komuniciranje sa drugim medijima je danas veći izazov neko ikad do sada. Morate preneti ključnu poruku na pravi način i sprovesti monitoring njene efikasnosti. U PR -u su ulozi jako veliki i greške su luksuz koji retko ko može sebi da priušti, svi znamo da je jedna loša stvar dovoljna da ugrozi i odnese u zaborav sve dobre i pozitivne koje ste Vi ili kompanija uradili tokom godina. Kompanija treba da se predstavlja 24 sata, 7 dana u nedelji, na kompanijskom sajtu uvek treba da su aktuelne vesti i događaji, proizvodi, cenovnici. Kompaniju konstantno predstavljaju ljudi koji su je stvorili i koji svakodnevno doprinose boljitku svojim radom, trudom i kreativnošću. Komunicirajte sa blogerima, sa novinarima, portparoli izdavačkih kuća nikad ne treba da izgovore “nemam komentar”, poštujte vreme sedme sile, pomozite im da njihove priče budu razumljive i interesantne a ne pretrpane nerazumljivim podacima o vama ili kući za koju radite. Korporativnu reputaciju će vam svako priznati bez rasprave ako je dosledna i realna, neka ona bude kompas za put do uspeha i pozitivne percepcije javnosti koja je danas neprocenjiva.

PR u izdavaštvu

Mediji su, kao i PR stručnjaci, uvek u žurbi i potrazi za dobrom vešću i idejom. Daju sve od sebe jer su svesni da će onaj ko ima dobru vest ili priču dana moći da se pohvali i fantastičnim press clippingom, pozitivnim publicitetom i podizanjem svesti o brendu, proizvodu ili kompaniji (klijentu) koju zastupaju. Biti na čelu PR tima u izdavačkoj kući podrazumeva bitisanje u stalnom svojevrsnom klinču. Zastupati interese stejkholdera, potrošača (u našem slučaju čitalaca i oglašivača), menadžmenta, zaposlenih i društvene zajednice često podrazumeva određivanje prioriteta među jednako važnim entitetima. Mi pre svega prodajemo oglasni prostor i težimo ka što većem tiražu koji nam potvrđuje popularnost, kvalitet i ekskluzivnost naših proizvoda odnosno magazina kod naših čitalaca. Međutim, tradicionalni marketing i PR su danas u jednoj veoma specifičnoj sprezi. Treba da deluju simultano a, na žalost, često su u ratu (“neću propagandu hoću samo dobre veze s javnošću”). Ljudi se žale da su konstantno baombardovani oglasima i medijskim kampanjama i sve više komitenata se okreće neupadljivom marketingu, koji takođe ima svoju cenu, a osnovni mu je zadatak da se uklopi u sam sadržaj časopisa. Specifikum odnosa s javnošću u izdavaštu u tom segmentu zapravo postaje najzanimljiviji: vi, kao izdavačka kuća, imate jedno od najjačih oružja PR menadžmenta sve što druge kompanije priželjkuju, a to je neograničen prostor u medijima. A da li je zaista neograničen? Kako da zadržite i čitaoce i oglašivače? Kako da budete društveno odgovorna kompanija? Treba pronaći odgovor odnosno formulisati i sprovoditi strategiju koja daje natprosečne rezultate i obezbeđuje dodatnu vrednost za stejkholdere.

Izdavačka kuća koja želi da uveća korporativnu reputaciju putem humanitarnih akcija pre svega treba da omogući neprofitnim fondovima veću medijsku pažnju od one koju će i njegova kompanija svakako dobiti i time pokazati da želi da se oduži zajednici u kojoj ostvaruje profit. Na taj način ste zaista uradili dobro delo i omogućili da se čuju i drugi apeli za pomoć. Organizovanje tematskih događaja, launch partija za nove časopise, jubileja i druženja svakako je jedan od najsofisticiranijih načina da se dopre do željene grupe i ostvari prisutnost u medijima.Veoma je važno za svaki događaj odabrati odgovarajuće goste i poznate ličnosti. Celebrities su ličnosti o kojima ljudi uvek žele da saznaju više, zato je pun pogodak kvalitetna lista gostiju koja će privući novinare i reportere. Što više fotografija sa događaja treba postaviti na kompanijski sajt, ni jedna objava nije potpuna bez fotografije.

PR menadžer izdavačke kuće zastupa i novinare i urednike (zaposlene u kompaniji) koji snose veliku odgovornost prema temi, redakciji, društvu i kolegama. Blagovremeno reagovanje u kriznim situacijama može da spreči čak i krivičnu odgovornost koju snose urednik i novinar. Treba izbegavati elitistički pristup i treba izgovoriti “Izvinite” ne samo onda kada vam ponestane drugih opcija.

Networking in motion!

Jedini moto koji primenjujemo odvajkada kada je komuniciranje u pitanju je “Lepa reč i gvozdena vrata otvara”. Tome su nas još naši roditelji naučili a jedino što ja mogu da dodam je i čuvajte OSMEH, on je naše najjače oružje i u dvadeset prvom veku.

U poslednje vreme imamo više tehnika i načina za praćenje i istraživanje tržišta, tržišnih niša i nepokrivenih interesnih grupa nego što je, čini mi se, njih samih. Razne strategije, koje nas smernicama vode do tog planiranog i ostvarljivog cilja nastalih od vizije, preko misije svih nas “šrafića” u velikim i malim sistemima i preduzećima sa mnogobrojnim lako i malo teže rešivim problemima, samo su imenom relativno nove, sve je to isto kao i pre stotinu godina i više... Mi smo ih samo “krstili”. Tako je na primer brainstorming postojao i u Dalmaciji pre 50 godina kada su moji dedovi odlučivali o tome šta će saditi uz more a šta u planini, ali ako mojim živim precima izgovorite tu reč na “b” samo će vas popreko pogledati. Lamentiranjem nad pregršt novih termina ne želim da kažem da mi smetaju već da i danas ljudi isto reaguju na razne stimulanse iz prirode i okoline. Tako ćete i danas lakše i uspešnije poslovati sa saradnicima koji su vam simpatični i koje iz određenih razloga poštujete nego sa onima koji previše “drže do sebe”, retko se smeju i progovaraju samo o “businessu”.

S obzirom na to da posao menadžera za odnose s javnošću podrazumeva mnogobrojne kontakte, sastanke i pregovore neretko se i meni dogodi da postanem previše poslovna, organizovana i real business lady ali onda se osvrnem po našoj redakciji, pitam moje kolege kako su, šta su radile tokom praznika, ispričaju mi neku anegdotu, popijemo kafu zajedno, nasmejemo se i evo me ponovo dišem u jednom normalnom i divnom radnom danu. Jedan od najvažnijih uslova za obavljanje bilo kog posla na prvoj liniji kompanije je dobra informisanost a danas je, hvala Bogu, Internet većini dostupan, kao i ostali elektronski, štampani i ini mediji, knjige se polako vraćaju na police ali i zaista čitaju, organizuju se brojni seminari, kongresi i predavanja u zemlji i inostranstvu.

Hello Publishers Conference





Kada su 1944. godine Doña Mercedes i Don Antonio Sánchez Gómez, u svom skromnom domu, punom ljubavi, maštali o sopstvenom magazinu, nisu ni slutili da će upravo ostvarenje njihovih snova, jednoga dana postati najprestižniji brend na svetskom izdavačkom tržištu. Danas, kraljevske porodice i važne, planetarno popularne ličnosti, biraju baš „Hola" magazin kako bi ovekovečile svoje najvažnije, najintimnije, najnežnije a ponekad i najtužnije trenutke života. Španska „Hola" postavila je najviše standarde za sebe i svoje čitaoce u pogledu kvaliteta časopisa, vizuelnog identiteta brenda, aktuelnosti vesti i ekskluzivnosti i rafiniranosti fotografije. Uspeh nikada nije poljuljao tradiciju, ljubav i poštovanje u porodici Sančez, već se familija ujedinila i zbližila kako bi uspela da opravda poverenje, koje im iz godine u godinu ukazuju njihovi sve brojniji čitaoci.
Evropa je oduševljeno prihvatila i zavolela koncepciju magazina i Ujedinjeno Kraljevstvo je 1988. godine pokrenulo svoje izdanje, prvu licencu „Hole"- magazin Hello!. Pozitivna energija, izražena emocija i profesionalnost nisu mogli da ostanu neprimećeni, te ne treba da čudi činjenica da Hello! magazin danas izlazi u dvanaest zemalja. Pored Španije i Ujedinjenog Kraljevstva, Hello! porodicu čine i Grčka, Melezija, Indija, Rusija, Turska, Tajland, Bliski Istok, Meksiko, Kanada, i od jula ove godine, Srbija.
Hotel „Hesperia" u Madridu ugostio je predstavnike svih licencnih izdanja, koji su od 4. do 8. oktobra mogli da se upoznaju, druže, razmenjuju iskustva i diskutuju o tržišnim i ekonomskim razlikama u zemljama, na prvoj izdavačkoj konferenciji Hello! magazina. Konferenciju je otvorio Eduardo Sančez Junco, sin idejnih tvoraca „Hole", a naredna dva dana, u okviru radionica, razgovaralo se o koncepciji, uredničkoj politici, novinarskoj odgovornosti i marketinškim izazovima časopisa.

Lady Di je obožavala Hello! magazin i kada bi se pojavila na naslovnoj strani, nakon nekoliko sati više ne biste na kioscima mogli da pronađete ni jedan primerak. Prve fotografije sa venčanja Princa Raniera sa Grace Kelly, objavila je upravo Hola! i tada zvanično postala privilegovan pratilac i pripadnik visokog društva. Magazin koji je na naslovnoj strani objavio fotografije sa venčanja Princa Felipea i Dona Letitie prodat je u 2 miliona primeraka.
Na svečanoj večeri, upriličenoj na krovu muzeja Tyssen Borhemizza, čije su blago učesnici HELLO! konferencije mogli da pogledaju tokom privatne posete muzeju, uručene su nagrade za najuspešnije projekte i najekskluzivnije priče iz licencnih izdanja. Timovi iz dvanaest zemalja na poklon su dobili i luksuzne „Loewe" tašne i rokovnike, kako bi se što češće setili predivne posete Madridu. „Hello!" je magazin koji stvara sjajne i dirljive emocije koje povezuju ljude, različite po kulturi, boji kože, odrastanju i iskustvu ali jednake po vizionarstvu i veri u jedan brend i ideju koja, iako jaka i nestvarno uspešna, nastavlja svoju misiju stvaranja i otkrivanja lepote, ekskluzivnosti, prestiža i glamura.

Izazovi izdavača na tržištu Srbije


Iako su mnogi prognozirali drastično smanjivanje uticaja štampanih medija i ekspanziju elektronskih, ni posle raznih transformacija društva i kulture, to se nije dogodilo. Savremeni poslovni čovek ne može da zamisli jutro bez svraćanja na kiosk i kupovine novina baš kao što svaka baka i domaćica lista dnevne novine u potrazi za političkim i estradnim pikanterijama. Svesni činjenice da se apsolutno svaka vest, novi zakon, promocija i događaj prvo pojavi na Internetu, pogotovo s obzirom na to da postoje i specijalizovani servisi poput daily cllippinga ili PR newswire for journalists
( http://media.prnewswire.com), pitamo se zašto ljudi čekaju da saznaju vremensku prognozu, status Kosova ili ime novog premijera Velike Britanije baš iz novina. Sajt TANJUG-a (Telegrafska agencija nove Jugoslavije, osnovan 5. novembra 1943.) odnosno Nacionalna novinska agencija Republike Srbije, svaki ozbiljan novinar poseti makar jednom dnevno, dostupan je svima, kao i sajtovi svih dnevnih i periodičnih izdanja pa nije naodmet postaviti pitanje: Gde je tu catch? Zašto se novine i dalje tako dobro prodaju i ima ih sve više? Naravno da postoje ljudi koji nemaju Inernet, ne umeju da koriste kompjuter, finansijske pa samim tim i tehnološke mogućnosti u zemljama jugoistočne Evrope nisu na zavidnom nivou i još je mnogo razloga koji pravdaju konstantnu potražnju za štampom. Ipak, mislim da je jedan od osnovnih razloga baš težnja za očuvanjem malih rituala koji nam ulepšavaju život. Kada bismo jutarnju domaću kafu i prelistavanje jutarnjih novina uspeli da zamenimo sa Coffe to go i internet vestima jednostavno ne bismo više bili pravi domaćini sa Balkana a ne daj Bože da komšiji koji vam je svratio na kafu i usput se raspituje o članovima nove vlade umesto šoljice pružite plastičnu čašu a umesto novina lap top, ne bi vam čovek više ušao u kuću.
Međutim, potražnja varira i ukoliko se precizno ne definiše i izmeri ciljna grupa i njen potencijal nastaju izdavački kiksevi i gubici.


Robert Čoban, predsednik izdavačke kuće Color Press Group je za “e magazin” u tektu “Kako pokrenuti novine u Srbiji” naveo magazine i dnevne novine koje nisu opstale na tržištu:

““Politika ekspres“, „Tempo“, „Duga“, „Galaksija“, „Sabor“, „Fleš“, „TV Revija“, „DEM“, „Pečat“, „Dosije X“, „Nacional“, „Centar“, „M magazin“, „Antena“, „Argument“, „Arena“, „Revija Tiker“, „Beogradske novine“, „Naša krmača“, „Evropljanin“, „Građanin“, „Dnevni telegraf“, „NT Plus“, „Naša borba“, „Super tin“, „Zabava X“, „On“, „Ona“, „Džentlmen“, „Cool“, „Demokratija“, „Srpsko jedinstvo“, „Praktična žena“, „Sprint“, „Start“, „Lisa Moje dete“, „Srpski nacional“, „T3“, „Muški magazin“, „Gioia“, „Lea“, „PC Magazin“, „Metal Hammer“... Svim ovim novinama i magazinima zajedničko je to da su prestali da postoje u proteklih 10 godina. Ovo je samo deo ugašenih novina i to onaj koji se odnosi na beogradske medije i to one koje su prestale da postoje od 1997. do danas. Ako bi pretendovali da pobrojimo sve novine koje su prestale da potoje u bivšoj Jugoslaviji od 1945. na ovamo – za to bi nam bila potrebna obimna studija.
Neki od gore pobrojanih bili su listovi sa višedecenijskom tradicijom („Politika Ekspres“, „Duga“, „TV Revija“, „Praktična žena“) dok su drugi pak ugašeni nakon svega nekoliko brojeva („Pečat“, „Arena“, „Fleš“...). Neki od njih su pak veliki svetski brendovi („Gioia“, „T3“, „PC Magazin“, „Lisa Moje dete“...) koji su uspeli u desetihama drugih država ali u Srbiji – nisu!

Pokrenuti privatne novine u socijalizmu bilo je zakonski i tehnički nemoguće. Čak i u liberalnoj verziji socijalizma kakvu smo mi u Jugoslaviji imali. Štampani mediji su pokretani isključivo unutar velikih društvenih novinskih kuća poput „Politike“, „BIGZ“-a i „Borbe“ u Beogradu, „Vijesnika“ u Zagrebu i sličnih socijalističkih medijskih mastodonta u prestonicama ostalih republika. Drugi nivo bile su regionalne i lokalne novine sa lokalnim samoupravama kao izdavačima, a treći – brojne novine koje su izdavala razna udruženja građana (književnika, golubara, numizmatičara), savezi (komunista, studenata, omladine...) i ostali članovi SSRNJ (Soc-saveza). Jedini izuzetak bili su možda mediji u vlasništvu crkava („Pravoslavlje“, „Glas koncila“ i sl.) ali i tu se radilo o moćnim organizacijama sa velikim i fleksibilnim budžetom, spremnim da istrpi i dugogodišnje poslovanje u minusu.
Godinama, pa i decenijama izlazile su stotine pa i hiljade novina u SFRJ, neke u tiražima od po 300-400.000 (npr: zagrebačka „Arena“ i beogradska „Nada“ osamdesetih), neke u večitom minusu i na teret nekog od izdašnih budžeta.
Prednost ove epohe bilo je veliko tržište od 24 milona stanovnika SFRJ koji su govorili isti ili slične, međusobno uglavnom razumljive jezike. Dodamo li tome oko milion „naših“ u dijaspori – i to onoj geografski „dostupnoj“ (Zapadna Evropa) – bila je to zaista respektabilna tržišna celina. Prednost je bila i znatno viša kupovna moć prosečnog potrošača nego što je to danas slučaj.”

Izdavačka kuća “Color Press Group” osnovana je pre 15 godina, preuzima atraktivne licence iz inostranstva i poseduje veoma tiražna sopstvena izdanja. Iako smo neosporno jedna od najuspešnijih i najvećih izdavačkih kuća u regionu jugoistočne Evrope i mi smo pravili pogrešne procene. Naime, predsednik CPG-a, Robert Čoban nabrojao je među izdanjima koja su se ugasila na teritoriji bivše Jugoslavije i nekoliko licenci koje je za ovo tržište preuzeo upravo Color Press Group. Radi se o sledećim izdanjima:”Lea”, “PC magazin”, “Metal Hammer”...
“Lea” je zakasnila jer je tržište osvojio nedeljnik “Lisa”, a ubrzo i “Blic žena”, sa nedeljnom dinamikom i niskom cenom; “PC magazin” je izlazio na srpskom jeziku više od dve godine i to u tiražu oko 15.000 primeraka, što je u poređenju sa drugim tiražima Color Press-ovih izdanja ne zadovoljavajuće i neprofitabilno. Od decembra 2006. “PC magazin” postoji u elektronskom formatu (www.pcmagazin.co.yu) i spada u jedan od najposećenijih IT izdanja na Internetu, ima 10.000 poseta dnevno i izlista se 30.000 stranica jer poseduje najsvežije IT vesti iz zemlje i regiona. “Metal Hammer” zbog uske ciljne grupe, koja u mnogim situacijama može da bude i velika šansa kao idealna tržišna niša, nije opravdao troškove produkcije, štampanja i distribucije. Iz navedenih primera može da se izvede jasan zaključak da za uspeh magazina na tržištu Srbije treba pre svega sprovesti stručno istraživanje tržišta i životnog standarda, konzumenti su danas izuzetno informisani te u svakom magazinu koji izdajete morate imati aktuelne i smislene vesti, priče i događaje. Koncepcija magazina (idejna postavka tematskih celina, samostalnih sadržaja i grafičko funkcionalnih elemenata koja je uslovljena zakonima tržišta i vlasničko ugovornim obavezama) treba da bude prepoznatljiva ali i fleksibilna da trpi promene kada tržište, u ovom slučaju čitaoci, to zahtevaju. Strategija u izdavaštvu je veoma složen i kontinuiran proces. Nakon analize sredine treba usmeriti svako pojedinačno izdanje, formulisati strategiju, implementirati je i kontrolisati konstantnim osluškivanjem čitalaca i javnosti uopšte.

Velika konkurencija, do koje je pre svega dovela globalizacija i otvaranje srpskog tržišta, predstavlja i veliki podstrek ali i pretnju za domaće izdavačke kuće. Tržišni potencijal je ograničen, ne može svako izdanje da se realizuje na svakom tržištu a cilj izdavača je da ima što veće tržišno učešće. Zbog toga, pored sopstvenih izdanja, preuzimanje svetskih časopisa postaje neminovnost, kako biste mogli da konkurišete stranim izdavačkim kućama koje su stvorile kod domaćeg čitaoca nove navike i potrebe i podigle kvalitet štampe i sadržaja. Konkurentski (ekterni) benčmarking mora da se primenjuje kako bi izdavači upoznali najbolju praksu i popravili svoju poziciju, poslovanje i performanse. Izazovi izdavača na tržištu Srbije su stalni i povezani sa rastom iskustva (obima kompanije) koje uzrokuje potrebu za smanjenjem troškova da bi otvorili mogućnost smanjenja cena i naravno povećanja prodaje, odnosno tiraža i oglasnog prostora.

Ne treba zaboraviti da na tržištu magazina u Srbiji postoje izuzetno jaki indirektni konkurenti (zadovoljavaju istu potrebu čitaoca) i direktni koji nude isti proizvod. Ženski magazini koji imaju istu ciljnu grupu su”Lepota i zdravlje” (Color Press Group) i “Elle” (Adria media), zatim “JOY” (Color Press Group) i “Cosmopolitan” (Adria media); celebrity magazini “Hello!” (Color Press Group) i “Gloria” (Europapress, suvlasnik WAC),...muški magazin “FHM” (Color Press Group) i “Maxim” (Attica media). Postoji i pretnja od novih učesnika.

Uspeh svake kompanije, pa samim tim i izdavačke kuće, zavisi od zadovoljstva i motivacije ljudskih resursa. Zaposleni su predstavnici kompanije i van radnog vremena, i kad su u privatnom okruženju i na godišnjem odmoru, zato treba voditi računa o njihovoj percepciji kompanije jer je word of mouth ipak jedno od najjačih oružja marketinga. Kompanijski blog je savršeno rešenje za komuniciranje, bolje upoznavanje, prikazivanje zaposlenih u opuštenijem maniru, komentarisanje, sučeljavanje mišljenja i stavova. Blog, ukoliko je interesantan, privlači i druge posetioce blogosfere tako da i javnost počinje da se interesuje za zaposlene i njihove on line dnevnike.

Dakle, ključ uspeha izdavačke kuće u Srbiji leži u sposobnosti časopisa, odnosno urednika, novinara, saradnika, menadžmenta, da nadmaše očekivanja čitalaca i poverioca, komitenata, dobavljača, društvene zajednice, stejkoholdera uopšte i da dugoročno neguju odnose sa njima kako ni u jednom momentu ne bi bili primorani da nagađaju šta oni žele već da kreiraju potrebe i unapređuju svoje magazine. Pored upravljanja kvalitetom i brizi o zadovoljstvu čitalaca i komitenata neophodno je razvijati informacione sisteme i koristiti IT kao potporu u odlučivanju. Informacija u izdavaštvu predstavlja materijalno dobro, ima upotrebnu vrednost i uspešan je samo tim koji njome povećava svoje znanje ali ume i da je iskoristi.

Thursday, July 10, 2008

JOY TREND AWARD



Prestonica Bavarske bila je domaćin dodele prestižnih nagrada “JOY Trend Award” koju je Marquard Media organizovala drugi put, 30. maja u bašti vrlo elitnog muzeja umetnosti "Haus der Kunst". Nakon pića dobrodošlice, šampanjca sa ukusom jagode, u predivnom vrtu muzeja, zvanice, među kojima su bile i glodur srpskog izdanja JOY magazina Gabriela Vinković - Mirković i PR kompanije CPG Milica Milić, uživale su u dodeli Beauty, Fashion & Lifestyle kategoriji nagrada koje je dobitnicima uručila pobednica drugog serijala nemačkog reality show-a “ Next Top model” Barbara Meier.

Generalni sponzori bili su “Thomas Sabo” i svi gosti su za uspomenu na divno provedeno veče dobili narukvicu poznatog dizajnera nakita sa priveskom na kom je ugraviran logo JOY-a, Kia Motors koja je za goste u povratku organizovala VIP shuttle- service do hotela i "Orsay". Medju mnogim dobitnicima su i Pantene, Clinique, Artdeco, Beiersdorf AG, Tally Weil, Loreal Paris ...

L`officiel izlozba u Novom Sadu



Posle izložbe u beogradskom Francuskom kulturnom centru L`Officiel predstavlja postavku "Retrospektiva francuske modne fotografije od 1921.do danas" i u FKC u Novom Sadu

Od 23. do 28. juna 2008. u Novom Sadu, u Francuskom kulturnom centru, biće predstavljena izložba "Francuska modna fotografija od 1921. godine do danas", povodom objavljivanja srpske verzije francuskog modnog časopisa "LOfficiel".

Svečani koktel povodom izložbe upriličen je 24. juna 2008, u 19 sati, u FKC u Pašićevoj ulici broj 33. Koktelu su prisustvovali urednički tim magazina, vojvođanski mediji i članovi FKC-a i prijatelji izdavačke kuće "Color Press Group".

Hello! from Madrid!!!



Španska !Holla! ili britanski Hello! danas imaju dvanaest izdanja a prvi broj izašao je 1944. godine. Srbija je među privilegovanih dvanaest veličanstvenih zemalja koje svojim čitaocima prenose najekskluzivnije, najintimnije i najvažnije trenutke iz života poznatih ličnosti širom planete a nasa ekipa nedavno je bila na prvoj izdavackoj konferenciji Hello! magazina u Madridu.

Smestili smo se u jedan od vodećih svetskih hotela “Hesperia” (www.hesperia.com) u Madridu i iskoristili veče za šnjuvanje po prestonici evropskog noćnog života. Grad koji nikada ne spava i u kojem je nemoguće šetati a da ne vidite bar nekoliko barova, kafeterija i pabova ispred nosa, otkriva nam da i oko četiri ili pet ujutru možemo upasti u neverovatnu saobraćajnu gužvu. Najušuškanija i najzanimljivija mesta gde možete popiti čaj, pivo ili vino i probati tapas, sendviče ili kanapee su tradicionalni kafei dekorisani u stilu “Belle Epoque”. Nezaobilazna je, svakako, ulica Gran Via, prepuna bašti, terasa, kafea i radnji u kojima satima možete da uživate u šopingu marki kao što su H&M, Mango, Zara, Berska, Camper i mnoge druge.



Poslovne obaveze i dnevni raspored bili su interesantni i poučni a večernja druženja i izleti potpuna uživancija. Preskočiću koncepte, cifre, marketinšku politiku i radionice na konferenciji i skoncentrisaću se na ekskurzijski deo :). Posetili smo restoran “Torres Bermejas” u centru Madrida i uživali u strastvenom flamenko šouu pravih profesionalaca koji su razgalili goste i pomogli nam da makar na trenutak zaboravimo obaveze, pravila i cupkamo i tapšemo uz najenergičniji ples na planeti. Iako je muzej “Prado”, otvoren 1819. godine da bi prikazao špansku kraljevsku umetničku kolekciju a danas ima preko sedam hiljada umetničkih dela, najpoznatiji muzej u Madridu, mi smo se ipak odlučili za privatnu posetu Thyssen muzeju (www.museothyssen.org) koji nam otkriva privatnu kolekciju Barona Hansa Heinricha Thyssen- Bornemisza, od 800 slika, urađenih od XIII veka do današnjih dana. Muzej se nalazi u ulici Paseo del Prado a otvoren je od 10-19 sati. Međutim, mi smo imali čast da budemo jedini posetioci muzeja oko 21 sat i nakon toga smo večerali u predivnom ambijentu na krovu muzeja. Piće dobrodošlice bila su najkvalitetnija vina i šampanjac a za večeru su poslužene lazanje sa šampinjonima i prepelice u sosu od maline.


Nakon savršenog obroka, ekipe Hello! magazina iz Španije, Velike Britanije, Indije, Turske, Malezije, Grčke, Srbije, Rusije, Kanade, sa Tajlanda i Bliskog Istoka, uputile su se u ludi noćni provod, u popularnu diskoteku “Moma” gde se uz koktele i ćaskanje o razlikama među izdavačkim tržištima đuskalo do ranih jutarnjih sati.

Poslednji dan Hello! izdavačke konferencije bio je rezervisan za posetu predivnom istorijskom gradu opkoljenom zidinama - Toledu. Do odredišta smo išli AVE-om, najbržim španskim vozom, kojem je trebalo svega dvadesetak minuta da pređe razdaljinu od sedamdeset kilometara. Toledo je bio glavni grad španskog vizigotskog kraljevstva sve dok Maori nisu osvojili Iberiju u osmom veku. Grad ima oko sedamdeset hiljada stanovnika, pod zaštiom je UNESCO-a, a u njemu su ostaci saživota hrišćanske, jevrejske i muslimanske kulture. Gradom dominira impresivna kamenita tvrđava “Alkazar” koja je u XIX I XX veku korišćena kao vojna akademija a pogled koji se sa vidikovca pruža na tvrđavu i most na reci Taho (Tajo) svojim dostojanstvom i gracioznošću ostavlja turiste neme, dozvoljavajući im da komentarišu isključivo uzdasima. Pokrajina u kojoj se ugnezdio Toledo, Castile La Mancha, je inače provincija u koju je Servantes smestio radnju pozate španske priče o Don Kihotu.



El Greco (1541.-1614.) je, iako se rodio na Kritu, prihvaćen kao španski slikar jer je 1577. godine otputovao u Toledo, tadašnje najvažnije
katoličko mesto u Španiji i grad, koji je izabrao za svoj dom, bio mu je
inspiracija za neke od njegovih najpoznatijih slika. Jedno od njih je delo “ Pogreb grofa Orgaza”, izloženo u crkvi “Sveti Toma”, gde u pogrebnoj pratnji možemo videti i autoportret slikara. Bio je poznat po izduženim likovima na svojim slikama a njegova kuća-muzej u Toledu je nezaobilazna tačka na turističkoj mapi Španije. Iz Toleda smo poneli marcipan i
suvenire- mini mačeve i noževe, po čijoj je proizvodnji ovaj kraj izuzetno poznat, i uputili se prema Madridu, tačnije prema stadionu Santiago Bernabeu!

Utakmica Real Madrid- Recreativo, Raul na terenu, dupke pun stadion u koji smo ušli za svega par minuta, kulturno pronašli svoja mesta i ženski deo ekipe, opremljen navijačkim rekvizitima, počeo je da postavlja razna pitanja i podpitanja koja su uglavnom počinjala sa “Zašto?”. “Zašto je sudija sad podigao zastavicu?”. “Zašto je to ofsajd?”. I pored toga cela “Hello!” ekipa se dobro zabavljala i navijala, za Real, naravno. U toku poluvremena osvežili smo se u VIP salonu Real Madrida zaključivši da nam se sve više sviđa život u Madridu.

Iz Madrida smo, puni utisaka, preko Milana, stigli u Beograd i ja sam bila jedina koja je uporno, pored trake za prtljag tužno čekala svoj kofer, koji je kako se kasnije ispostavilo, svoje putovanje nastavio za Južnoafričku republiku jer tamo postoji grad koji često mešaju sa BEG oznakom za beogradski aerodrom. Nadam se da će ga uskoro uloviti kako bih mogla da obujem svoje nove španske cipele, pročitam knjige koje sam tamo kupila i poklonim mami i prijateljima suvenirčiće sa jednog od najprijatnijih i najelegantnijih putovanja do sada. Hello! Alitalia, I want my shoes back!

Sama u Parizu

Nedavno sam se vratila sa poslovnog putovanja iz Pariza i zaključila sam da su business trips veoma tužni skupovi. Zašto? Išla sam kao jedini novinar iz Srbije i dočekala me je zaista divna delegacija ljudi o kojima još uvek ne smem ništa da pričam jer se radi o poslovnoj tajni te je i proizvod koji su lansirali još uvek nepoznanica za javnost; imala sam fantastičan tretman, luksuzan hotel, priliku da vidim organizovanje dogadjaja na jedan novi i prisan način, sve je bilo fantastično. Dakle, zašto tužni skupovi, pitate se. Pa, zbog onog posle dogadjaja.



U Parizu sam boravila desetak dana 2004. godine i sa svojom drugaricom obilazila muzeje, galerije, trgovačke centre, znamenita mesta, Euro Diznilend, ručala u preslatkim i familijarnim restoranima, pila kafice kod Luvra i na Ajfelovoj kuli, sjajno smo se provodile..a sada sam potpuno SAMA. Da li otići u hotelsku sobu i biti potpuni očajnik koji je došao u Pariz i gleda tv u hotelu ili šetati i obilaziti ALL ALONE?

Ovo drugo naravno. Nemam ja strah da ostanem sama sa sobom, nekad sam sasvim dobro društvo, snalažljiva sam, prilično sam proputovala, govorim čak i pomalo Francuski, sve je to ok ali dok šetam pored Opere i lagano počinjem da osećam bol u nogama razmišljam: Bože dragi, kako je strašno kad čovek nema sa kim kafu da popije, da prokomentariše protekli dan, sumira utiske, blebeće, ma bilo šta…i tako ja stojim na semaforu i pored mene se stvori devojka sa mapom u ruci i nasmeje se. Pomislim Francuskinja nije, one se i ne smeškaju nepoznatima, pitam je kako se snalazi i odakle je.


Milica i Renata u baru “Costes”

Iz Brazila i zove se Renata, došla je u Pariz da traži posao u predstavništvu avio kompanije iz Brazila. I ona je sama jer njeni domaćini rade i niko nema vremena za šetnju i razgledanje. Ko zna koliko su puta već prošli tim ulicama a treba i zaraditi za extra skup život u zapadnim metropolama. I tako nas dve, do pre par minuta usamljene, odlazimo u obližnji prelepi bar “Costes”, (rue St. Honore) i naručujemo: ona cup de champaign a ja po starom dobrom srpskom običaju kafu. Zavalile smo se i pričale jedna drugoj svoju istoriju i razlog posete Parizu. Posle smo otišle i u šoping i na večeru zajedno i smejale se, slikale, ćakulale…



Ona je sutradan ujutru imala let za Brazil a ja sam sama otišla do Notre Damma, popila sama kafu, platila je 10 evra!!! i zaključila da ponekad prija nakratko ostati bez društva i telefonske zvonjave ali na duže vreme i na prelepom mestu to je jednostavno greota, postavljaš sebi previše pitanja na koja nemaš i ne možeš da imaš odgovore, misliš da svi gledaju u tebe a ako si nešto smešno pomislio ili video, ne daj Bože da se nasmeješ, pomisliće da si lud…. Sa Renatom se dopisujem, poslala mi je fotografije i ako ikad odem u Brazil imam pravog vodiča…:)