Thursday, May 14, 2009

Nemoguće moguće




Nedavno sam pročitala interesantan post na Fejsbuku, klijent je od marketinške agencije tražio komunikacijsku strategiju, budžet skoro da nije imao, due to the crises :), cilj mu je bio maglovit ali u svakom slučaju očekivao je uspeh svog proizvoda na tržištu, razumevanje marketinške agencije za njegovu situaciju i računao, pre svega na njihove mađioničarske moći da oni pretpostave šta je za taj proizvod najbolje, čarobnim štapićem dođu do promo materijala, oduševe eksternu javnost, šarmiraju distribuciju i veleprodaje i ... jupi, zarade pare, postanu slavni, moćni i kao vlasnici "te i te" uspešne kompanije počnu da se fotkaju na "eventima" i Bože moj eto ih "new celebrities", urednici se pitaju kako su uopšte mogli bez njih na javnoj sceni da kreiraju raporte sa događaja, popunjavaju sa njima rubrike "Moj dom" ili "Moj ormar"... za te je najteže naći domaći materijal :)))) ..i........... najzad svi zadovoljni.... 

Iskarikirala sam, naravno, ali naša svakodnevica zaista počinje da liči na karikaturu zamišljene stvarnosti....Možda je moja percepcija pogrešna s obzirom na to da svaki dan čujem previše informacija, upoznam mnogo ljudi zapitam se šta su moji prioriteti!? Znam ja vama njih lepo da izdelakmujem naizust....ali.....jesu li oni zaista na realnoj listi u mom stvarnom životu....poštujem ih?...........ili ih preskačem a slova na njoj patiniraju i služe za predstavljanje....hm....Šta su prioriteti naših kompanija, klijenata, čitalaca, potrošača uopšte!? Profit, profit i samo profit....jer kada napraviš "prvi milion" više nema vraćanja..... a i od nečega mora da se živi a ko ne voli luksuzno da živi?..., pa dobro znamo koja je najgora jevrejska kletva....I eto sve zbog toga izgleda jurimo, drhtimo, pijemo tablete, nemamo vremena za prijatelje i porodicu, ne slušamo predratne priče naših baka jer nam oduzimaju vreme a i  "ne znaju i ne razumeju one kakav je jedan naš radni dan i šta mi sve moramo da završimo"..... kada smo mi klijenti nekome očekujemo previše za male pare (ili nikakve), kada naplaćujemo usluge klijentima uvek nam se čini da smo prepovoljni i tako u krug....dižemo i spuštamo cene jedni drugima, skiciramo, realizujemo i finalizujemo projekte, bekapujemo, foloapiramo i šta sve ne  i na kojim sve jezicima ne... Vredan je svaki projekat koji sam uradila, dragi su mnogi ljudi koje sam upoznala, bila sam  zadovoljna kada sam uradila "nemoguće" iako sam se bunila kada sam preuzimala takve zadatke....A sada kada se zaista zapitam u celoj jurnjavi u poslednjih nekoliko godina u čemu sam uživala tokom rada mogu da kažem da je to bio jedan osmeh moje koleginice Ksenije iz Crne Gore koja je takođe uradila "nemoguće" iako nisu verovali u nju, zvuk Drakčeta Šumadinca umesto normalnog zvrrrrr na telefonu mog kolege Dražena kada svi mi krećemo da đuskamo a on nema pojma šta nam je jer ima slušalice u ušima i šalje urednicima cross promotion, kafa "kod vulkanizera" (jer nam je to najbliži kafić), rođendanska torta mog kolege Srđana Švelje u Kući maloj sa ekipom Joy-a, i eto sve neke male stvari..ili nisu.... Lidijin rođendan na Salašu, slika drage mi Đokete kako sadi jelku i to profi, onako akademski...fakultetski i zamera organizatorima jer je sigurna da to nije odgovarajuće tle za te sadnice....scena u kojoj Sneža na team buildingu na Zlatiboru poređa sve preparirane životinje iz restorana Miris dunja na sto i proučava ih...nakon toga sam morala da pobegnem, konobaru više nisam mogla da pogledam u oči...ali smejem se kada god se setim.....

Zato je dobro da postoje sistemi koji nam traže nemoguće, klijenti koji su uvek nezadovoljni, zahtevni menadžeri i (ne)korektne kolege....jer pomislite samo koliko situacija i ljudi biste "promašili" u vašim životima da nije njih... Idem dalje...nemoguće mora da postane moguće....