Thursday, March 07, 2013

Novakova unuka i Novakova majka

Da nas moj deda, otac mog oca, nije napustio u maju 1989.-te godine (ubrzo nakon tragične smrti mog oca a njegovog sina jedinca), radovao bi se prvom praunuku i kad dođe vreme učio ga pekarskom zanatu kojim je ovladao još kao momak negde oko Sombora. Moj sin već sada, iako ima tek pet meseci, sluša moje priče o njegovim precima koji nisu sa nama i iako ništa ne razume zainteresovano me gleda dok mu ja objašnjavam kakav je čovek bio moj deda po kom je dobio ime. Kada odraste pričaću mu još više, ozbiljnije, istinitije i otvorenije o životu, ljudima, događajima, sebi, htenjima, nadanjima, stremljenjima, lepotama ali i tugama jer to je sve život koji neki žive uzdignute a neki pognute glave. Želim da zna da neke stvari ne biramo, prosto ih zateknemo ili nas zadese, neke nas rastuže a neke raduju ali mi biramo kako ćemo život da podnosimo i koliko ćemo da ga volimo...Ipak, svesna sam da, bez obzira na upozorenja, tuđa iskustva i dobronamerne savete mnoge stvari ne shvatimo dok ne "udarimo glavom u zid". Iako pretpostavljam da dok čitate, a počastvovana sam jer ste i dalje tu, mislite da sam u setnom raspoloženju ili vas hoću da uvedem u slično, nije tako. Retko pišem blog, nemam dnevnik, ponekad objavim post na fb, tviteru, često fotke, moje, mog muža, mojih prijatelja i najčešće mog sina, napišem i poneki text za neki naš magazin, sajt i onda taj momenat kad mi dođe da zabeležim nešto (i javno i tajno) bude neizbežno zbir osećanja, dogadjaja i postaje lično sumiranje utisaka nakon važnog i upečatljivog dešavanja. A sada je najvažnije upravo to što sam postala majka i najzad osetila istinitost reči svih posvećenih majki da nema emocije uzdignutije i lepše, dublje i brižnije, u svojoj jačini čak i strašnije od svih koje sabiramo tokom života. Ja sam od Draganove i Zoricine ćerke, Danicine, Novakove, Vukosavine i Genadijeve unuke, Miodragove, Jelenine, Brankine, Jovanine i Markove sestre, Draganove supruge, postala Novakova majka, jedna jedina baš takva i baš sada kada je trebalo (kažu Bog, Univerzum, sudbina ili jednostavno život). To sam htela da istaknem...kretanje, uloge, promene, vidik, način posmatranja i prezentovanja...neko me vidi kao uspešnu ženu, dobrog druga, zgodnu komšinicu (hvala, haha), dobru ili lošu koleginicu, mentora, savetnika, nadređenog, podređenog, pametnu, glupu, srećnu, nesrećnu...kao nečiju ženu, ćerku, sestru, unuku, drugaricu, majku...i istina je da sam ja sve to...i vi ste sve to samo su imena drugačija i neke uloge su završene a neke vas tek čekaju...